|
Grupa Queen, legendarna rock grupa koju je sve do 1992. godine predvodio karizmatični frontman Freddie Mercury, jedna je od najcjenjenijih i nezamjenjivih glazbenih bogatstva svijeta, čijim nestankom je nestala čitava jedna kultura, jedna glazbena era čiju će veličinu tek spoznati buduće glazbene generacije. Odlaskom Freddiea Mercurya opstanak grupe Queen bio je nemoguć, a njegova smrt uskratila je brojnim generacijama užitak u njegovoj glazbenoj moći i superiornosti. Iako je Freddie nezamjenjiv, grupa Queen je 12 godina nakon njegove smrti sasvim slučajno pronašla njegovu zamjenu, Paula Rogersa, ali ne s ciljem da ponovno pokrene grupu Queen, nego samo da još jedan posljednji puta krene na oproštajnu turneju od svojih fanova i svih štovatelja njihove glazbe. O toj turneji za Otvoreni radio govore Bryan May, Roger Taylor i novi pjevač Paul Rogers. Gitarista i vođa današnje postave grupe Queen Bryan May objašnjava koji su bili motivi za kretanje na turneju prvi puta bez Freddiea Mercurya: Q: Jednom prilikom sam radio s Paulom Rogersom, nastupili smo zajedno na proslavi 50. rođendana Stratocastera. Našli smo se na stageu i zajedno smo izveli pjesmu 'All Right Now' i sve se odjednom činilo tako normalnim i tako jednostavnim. Među nama je proradila ta kemija i vrhunski smo se zabavljali. Sišli smo sa stagea i pomislili 'Pa ovo je bilo jako dobro' i tako je sve zapravo krenulo. Ja uistinu nisam nikada mislio da ću opet ići na turneju. Turneje su za mene bile stvar prošlosti, no odjednom sam shvatio da možemo to učiniti, da možemo odraditi još jednu turneju na kojoj bi naše pjesme bile nešto potpuno novo. Jer ovo ne može biti pokušaj da zamijenimo Freddiea ili da se pretvaramo da je on još uvijek tu. Sama od sebe nam se pružila prilika da reinterpretiramo te pjesme s nekim tko to razumije, tko se može s time poistovjetiti, a Paul Rogers je upravo takav čovijek. Jednostavno, to se činilo ispravnim. Grupa Queen ponovno je na turneji, a ovoga puta na mjestu frontmana stoji Paul Rogers. Odluka o povratku na scenu za originalne članove grupe Queen donesena je vrlo brzo. Q: Da, odluka je donesena vrlo brzo, jer čitava je ta ideja već duže vrijeme visila u zraku. Posljednjih nekoliko godina smo već znali nastupati u nekim čudnim kombinacijama, s gostujućim pjevačima i sjećam se kad me netko nedavno pitao hoćemo li ikada više krenuti na turneju kao grupa Queen, a ja sam mu odgovorio 'Ne, to je nemoguće. Kada bi nekim čudom pronašli pravog pjevača, tada bi krenuli na turneju, no prije toga ne.' Sada vjerujem da se upravo to čudo dogodilo i to nam je svima istog trenutka postalo jasno. Novi pjevač koji s originalnim članovima grupe Queen kreće na veliku turneju je Paul Rogers, bivši pjevač grupa Free i Big Country. Paul Rogers se ne zavarava mogućnošću da bi on mogao zamjeniti Freddiea Marcurya: Q: Kao glazbenik si ne smijem dozvoliti da me brinu usporedbe s Freddieem. Ja tog čovjeka iznimno poštujem. On je bio veliki pjevač, veliki frontman, veliki izvođač, veliki autor i veliki showman. Sve što mogu učiniti jest da budem ono što jesam i nadati se da će se to ljudima svidjeti, jer ono što ćemo mi izvoditi dolazit će iz srca i u čast Freddieu i njegovoj glazbenoj veličini. Paul Rogers, pjevač koji zamjenjuje Freddiea Mercurya na mjestu frontmana grupe Queen na ovoj turneji neće samo pjevati Freddieeve pjesme: Q: Treba naglasiti da na ovoj turneji ne dolazim kao zamjena Freddiea, kao novi član grupe Queen, nego ćemo nastupati kao ravnopravni partneri koji će zajedno izvoditi svoje pjesme, odnosno Queen će izvoditi moje pjesme, a ja ću izvoditi njihove pjesme, a glazba će nam sama diktirati kako da se prema njoj odnosimo. Zamjeniti pokojnog Freddiea Mercurya vrlo je teško i nezahvalno, no Paul Rogers nema iluzija. Q: Svjestan sam da će biti puno usporedbi i nemam ništa protiv usporedbe vokalnih sposobnosti, ali jasno je da se mene i Freddiea ne može uspoređivati u smislu imagea i odjevanja, jer je Freddie ipak bio puno ekscentričniji u odijevanju od mene. A kako Bryan May razmišlja o svom novom frontmanu, kao zamjeni za Freddiea: Q: Mislio sam da ovo više nikada neću raditi, da su turneje za mene stvar prošlosti i protivio sam se dovođenju bilo kakvog novog pjevača jer sam imao užasan strah da će netko htjeti imitirati Freddiea ili ga zamijeniti na bilo koji drugi način, no odjednom pred menom stoji ovaj čovjek koji u ni jednom trenutku ne pokušava preuzeti Freddieaevu ulogu i nije mu ni malo sličan jer ima svoju vlastitu karizmu. Paul Rogers je bio Freddieev heroj, bio je heroj svima nama kada smo tek počinjali. Album 'Fire and Water' od grupe Free bio nam je kao Biblija u vrijeme našeg početka i mislim da je Paul Roger jedan od rijetkih ljudi na svijetu koji na stageu neće ostati u sjeni naše veličine, jer je i on sam po sebi legenda jednako kao i mi. Na ovoj zajedničkoj turneji Queen i Paul Rogers neće svirati samo pjesme grupe Queen. Što će još biti na repertoaru, govori Roger Taylor: Q: Uistinu se veselim tim koncertima, jer ima toliko pjesama iz kataloga Paula Rogersa da nam je jednostavno neugodno. Tu su pjesme od grupa Free i Bad Company koje smo stavili na listu, koja je sada tako dugačka da bi mogli biti na stageu pet sati. Uistinu ima previše dobrih pjesama. Grupa Queen krenula je na veliku svjetsku turneju s novim pjevačem, Paulom Rogersom koji je do sada glazbeni zanat izučio u grupama Free i Bad Company. Rogers ne namjerava na mjestu frontmana zamjeniti pokojnog Freddiea Mercurya, već će jednostavno izvoditi pjesme grupe Queen na svoj vlastiti način i u tome je upravo njegova velika prednost. Evo kojim se pjesmama na samom kraju Paul Rogers najviše raduje: Q: Uistinu ima toliko puno pjesama, ali radujem se recimo izvedbama pjesama 'I Want It All', 'I Want To Break Free', 'Is This The World We Created', ima ih uistinu puno. Također se jako veselim izvedbi nekih svojih pjesama iz vremena grupe Free kao što su 'Wishing Well', 'Fire And Water'. Strašno mi se sviđa ta ideja, pogotovo s ovim dečkima iza mene. Ono što me najviše uzbuđuje je pjevanje pjesama grupe Queena i mojih pjesama, zajedno u živo. Tome se najviše veselim. |
1977. godine su Jasenko Houra i njegova ekipa iz Dubrave krenuli u avanturu pokretanja rock grupe, koja je dobila ime po jednoj epizodi stripa “Alan Ford”. Prvu postavu grupe činili su: Zoran Cvetković – Zok (solo gitara), Nino Hrastek (bas gitara), Tihomir Fileš (bubnjevi), Davorin Bogović (vokal) i naravno, Jasenko Houra (ritam gitara). Osim Houre, svi preostali članovi svirali su u bendu “Ciferšlus”, no dolaskom Houre mijenjaju ime u “Prljavo Kazalište” ne sluteći da će desetak godina kasnije postati najveći hrvatski bend svih vremena. Prvi službeni diskografski singl izašao je 1978. godine pod imenom “Televizori” i na njemu su se nalazile 3 pjesme – “Televizori”, “Majka” i “Moje djetinjstvo”. 1979. godine izlazi drugi singl grupe “Moj otac je bio u ratu” . Prvi album benda je izašao 1979. godine pod naslovom "Prljavo kazalište" i pravo je remek djelo po angažiranosti tekstova koji su u tadašnjem (socijalističkom) društvenom uređenju izazvali sablazan, prešutni bojkot državnih medija (drugih nije bilo) zbog angažiranosti svojih tekstova, te prozapadnjačke glazbe. Može se reći da je izlazak ovog albuma ustvari predstavljao pravi proboj domaćeg punk autorstva. U međuvremenu je grupu napustio gitarist Zoran Cvetković, a na njegovo mjesto došao je Marijan Brkić. Prvi album Prljavog Kazališta bio je neizbrisiv dokaz njihova iznimna talenta, no tek je drugi, “Crno bijeli svijet” (1980.godine), nagovijestio istinski stvaralački potencijal grupe iz Dubrave. Pjesme poput “17 ti je godina tek”, “Zagreb” , “Moderna djevojka”, te posebno naslovna “Crno bijeli svijet” i posljednja pjesma na albumu “Mi plešemo”, postali su veliki hitovi što je rezultiralo prodajom od 150 000 primjeraka. Godine 1981.godine izlazi treći po redu album Prljavaca nazvan po naslovnoj pjesmi “Heroj ulice” i prvi na kojem se u ulozi vokala našao Jasenko Houra. Naime, došlo je do prepiranja unutar benda i Davorin Bogović je nakratko izašao iz “Kazališta”. Album je sniman u "Ferger" studiju u Švedskoj, a pjesma “Heroj ulice” postala je ogroman hit i nositelj albuma. Album “Korak od sna” iz 1983. godine, u prvom redu obilježili su povratak Davorina Bogovića kao vokala, te pjesme “Sve je lako kad si mlad” i “Korak od sna”. To je ujedno bila i zadnja ploča na kojoj je vokal bio Davorin Bogović. Album “Zlatne godine” izašao je 1985. godine i na njemu se prvi put pojavljuje novi pjevač Mladen Bodalec. Najveća prednost ovog albuma bio je povratak pjesmama bržeg tempa poput “Ne zovi mama doktora”, “Sladoled”, “Zlatne godine”, a pjesma “Ma kog´ me Boga za tebe pitaju” bila je prva velika Hourina balada. To je period kada grupa definitivno izrasta u komercijalni (prodaja ploča, posjete koncerata), i autorski fenomen hrvatske glazbene scene. Kontroverzni šok albuma “Zaustavite zemlju” (1988.godine), ne samo da zemlju nije zaustavio, već ju je temeljito pokrenuo i probudio. Pjesma “Ruža Hrvatska” (Mojoj majci) postati će prekretnica u karijeri Prljavaca, ali i mnogo više od toga. Tada igrati na kartu hrvatstva doista nije bio isplativ i preporučljiv potez. Album je nudio isključivo hitove...“Zaustavite zemlju”, “Marina”, “Moj bijeli labude”, “Slaži mi”, “Mojoj majci”... Krenula je serija koncerata “Kazališta” na kojima su se skupljale tisuće i tisuće ljudi sa hrvatskim zastavama. Prepune dvorane, gostovanja u Americi, Kanadi, Švicarskoj, Njemackoj, Australiji, Austriji, Švedskoj... Turneja je kulminirala na legendarnom koncertu održanom 17.10.1989. na Trgu Republike u Zagrebu i to je bio dotad najveći skup u povijesti Hrvatskoga naroda. Procjenjuje se da je na koncertu bilo između 250 000 i 300 000 ljudi, iako prema nekim procjenama i pola milijuna ljudi. Koncert je navodno trebao biti zabranjen, ali ono što su Houra i Prljavo Kazalište “zakuhali” te večeri na Trgu, nadmašilo je i njihova predviđanja. Izuzetno uspješnu turneju popratio je live album “Sve je lako kad si mlad”, a u to vrijeme gitaristu Marijana Brkića zamijenio je Damir Lipošek. Sljedeći studijski album nazvan “Devedeseta” izašao je 1990. godine. Još se nije ni stišala euforija oko albuma “Zaustavite zemlju”, a već je “Devedeseta” počela podizati prašinu. Na ovom albumu Houra biva prorokom svih zala koja rat sa sobom nosi. Tipična antiratna i duboko humana ploča kulminira sa pjesmom i video spotom (radio ga je Vinko Grubišić) naslovne skladbe, gdje je slikom opisano sve što jedan totalitarni režim čini čovjeku. Iako je album “Devedeseta” bio izuzetno uspješan, 1993. godine je slijedio još uspješniji “Lupi petama i reci sve za Hrvatsku” na kojem se bendu pridružio i klavijaturist Fedor Boić. Houra inspiriran ratom i ratnim okruženjem piše, po mnogima, jednu od svojih najboljih pjesama po kojoj je i album dobio ime. Na album je uvrštena i tamburaška “Uzalud vam trud svirači” koja je prikazala bend u drugačijem svijetlu. Slijedila je turneja po Australiji i Kanadi te dugo očekivani koncert u Zagrebu, održan na Dolcu pred 70 000 ljudi. Taj koncert je bio zabilježen i na cd-u “Božični koncert” koji je izašao 1995. godine., a 1996. godine izašao je novi studijski album “S vremena na vrijeme” na kojem Houra uglavnom piše pjesme socijalne tematike. 1997. godine bend je proslavio 20.-u godišnjicu i to koncertom sa simfonijskim orkestrom u “Lisinskom”. Nedugo zatim, izašao je cd pod imenom “20 godina” sa snimkom tog koncerta. 1998. godine izlazi album "Dani ponosa i slave", a 2001. godine izlazi autorizirana biografija benda “Sve je lako kad si mlad” i 4-struki cd-box “Sve je lako kad s imlad 277 – 201”. Grupu napuštaju Damir Lipošek i Fedor Boić, a zamjenjuju ih Zlatko Bebek i Jurica Leikauf. 2003. godine izlašao je novi album pod nazivom “Radio Dubrava”. |
Sex Pistols bila je jedna od najpoznatijih i najkontroverznijih punk grupa u drugoj polovici 1970.-ih godina. Početkom sedamdesetih rock glazba je počela biti dosadna, britanski rock izvođači bogate svjetske zvijezde (Elton John, Led Zeppelin, Pink Floyd) s kojima se mladež nije mogla identificirati. Godine 1975. Malcom McLaren (tada vlasnik prodavaonice odjeće na King´s Roadu u Londonu) okuplja Johna Lydona, kojemu odmah mijenja ime u "Johnny Rotten" kao pjevača, Glena Matlocka (bas gitara), Stevea Jonesa (gitara) i Paula Cooka (bubnjevi). McLaren je cijenio ekstremne izvođače poput Iggyja Popa, MC5, The Stooges i New York Dolls (kojima je kratko bio i menadžer). Prvi nastup tog sastava bio je 6. studenog 1975. g. Nastupali su na mjestima gdje su mogli sablazniti, a ostavljali su tako loš dojam da su naprosto izazivali zanimanje. Trik je bio vrlo uspješan i ubzo se pročulo da je to najodvratnija grupa svih vremena. McLaren je čak s najuglednijom britanskom diskografskom kućom EMI potpisao ugovor za 50.000 funti. Prekretnica za Pistolse bio je šokantan nastup 1. prosinca 1976. g. u emisiji koja je promovirala zajedničku turneju punk rock glazbenika. Voditelj emisije bio je zasut bujicom pogrda, a to je opet povećalo zanimanje novinara. Njihov debitantski singl "Anarchy in the UK" pojavio se u studenom 1976. g., dospio na Top 50, ali ga je kompanija EMI bila pritisnuta povući i raskinuti ugovor s Pistolsima. Turneja na koju su krenuli bila je problematična zbog silnih otkazivanja. Punk rock sa svojim trominutnim pjesmama o gnjevu i dosadi postajao je sve popularniji među mladima i sve omrznutiji organizatorima. Pistolsi su trebali nastupati i u ozbiljnim koncertnim dvoranama, a nakon njihovog televizijskog nastupa grupe Ramones i Talking Heads odustaju od zajedničkih nastupa. Umjesto njih priključuju se turneji novi britanski sastavi Clash i Damned. Umjesto predviđenih devetnaest koncerata, održala su se na kraju samo tri. Izazivali su pozornost i mediji su ih rado pratili, tako je snimljen i prosvjed vjerskih neistomišljenika koji je kasnije upotrijebljen za snimanje dokumentarnog filma "The Great Rock ´n´ Roll Swindle" redatelja Juliena Templea. Potpisivanje ugovora s kućom A&M bio je također pretvoren u medijsku atrakciju i samopromociju. Potpisali su ga ispred Buckinghamske palače, a povodom izlaska njihovog drugog singla "God Save The Queen" (ironičan osvrt na srebrni jubilej Kraljice Elizabete II.). Tada se prvi puta pojavio i John Ritchie, kojega je Rotten odmah preimenovao u Sid Vicious. Zbog sukoba s Rottenom i McLarenom, Glen Matlock napušta bend, a Vicious iako tek početnik na bas gitari, bio je savršena figura za oblikovanje. McLaren ga je poticao na drogiranje, povraćanje na javnim mjestima, napadima na ljude. Kuća A&M također otkazuje grupi, a "God Save The Queen" objavljuje kuća Virgin s kojom su u svibnju 1977. g. potpisali ugovor. U ljeto su organizirali turneju po Švedskoj, a krajem godine pojavio se i debitantski album "Never Mind The Bollocks", koji je zbog opscenog naziva sastavu donio sudski proces. Promotivni plakat za film Promotivni plakat za film Početkom 1978. g. odlaze na turneju u SAD, Johnny Rotten napušta grupu, ponovno se predstavlja pod svojim starim imenom John Lydon i nastupa kao Public Image Ltd. McLaren snima film "The Great Rock ´n´ Roll Swindle", biografiju Sex Pistolsa u kojem je ulogu imao i zloglasni britanski kriminalac Ronnie Biggs. Album s filmskom glazbom imao je pet hit singlova, a još dva albuma te godine su se plasirala među Top 10.U veljači 1979. g. Sid Vicious umire od predoziranja heroinom dok je čekao suđenje za ubojstvo svoje djevojke Nancy Spungen u New Yorku. U galeriji The Hospital 2004. godine izloženi su predmeti iz sobe Chelsea hotela u New Yorku, gdje je Nancy ubijena (majice, rukopisi tekstova, posteri). Godine 2005. razmišljaju o ponovnom okupljanju, a John Lydon izdaje kompilacijski album s pjesmama Sex Pistolsa, Public Image Limited, Leftfield i ostalih izvođača. U New Yorku bi se 13. ožujka 2006. g. trebala održati svečana ceremonija uključivanja Sex Pistolsa u Rock and Roll Hall of Fame. Svoj dolazak su odbili u svom tradicionalnom stilu, nazvavši Hall of Fame smećem i ostalim pogrdnim nazivima [1]. Istovremeno su potpisali mnogobrojne ugovore za korištenje njihovih pjesama u promidžbene svrhe. Primjerice Range Rover i British Airways koristit će "Pretty Vacant", "Good Save the Queen" i "The Great Rock 'n' Roll Swindle" kao soundtrack. Glazbu Sex Pistolsa će dalje koristiti razne kompanije, uz navodnu napomenu benda po kojoj se sve te tvrtke jedino trebaju orijentirati na punk ideale. |
Jamajka, domovina Boba Marleya, bila je do 1655. španjolski posjed. Tada dolazi pod britansku krunu, u čijoj zavjetrini ostaje dok nije stekla nezavisnost 1962. godine. Stoljećima je bila poznata kao gusarski raj. Prostire se na oko deset tisuća kvadratnih kilometara. Radi se, dakle, o maloj zemlji, zemlji koja je površinski jednaka jednoj petini Bosne i Hercegovine. Ipak, rajska klima pogoduje većoj naseljenosti, tako da je broj stanovnika nešto manji od tri milijuna. Više od petsto tisuća ljudi živi u glavnom gradu Kingstonu, koji su u pjesmi Kingston Town opjevali momci što su svojoj grupi dali ime po skraćenici koju nosi britanski obrazac koji ispunjavaju nezaposleni tražeći posao: UB 40. U zapadnom dijelu Kingstona, u poznatom opasnom predgrađu Trenchtown, 6.2.1945. godine rodio se Bob Marley. Oko devetnaest procenata stanovništva Jamajke čine mulati, osobe čiji je jedan roditelj crne, a drugi bijele kože. Takav je bio i Bob Marley (pravo ime Robert Nesta Marley): sin sredovječnog bijelca i crne tinejdžerke. Marley je bio manje sklon cinizmu. Njegove su riječi o rasizmu ostale besmrtne: "Rasizam će odumrijeti kad boja kože nekog čovjeka bude jednako važna kao boja njegovih očiju." Bob Marley će propjevati 1961. godine u praskozorje jamajčanske nezavisnosti. Pratit će ga prijatelji iz Trenchtowna, Bunny Livingstone i Peter McIntosh (ovaj potonji će u vrijeme Wailersa biti poznat kao Peter Tosh). Čupavi mladi pjevač bio je magnet za djevojke. No, već u dvadeset i prvoj godini oženit će se Ritom Anderson, koja i danas živi na Jamajci kao Rita Marley. U to vrijeme Marley već živi između Jamajke i Amerike i njegova muzika stiče sve više poklonika. Ipak, njegova popularnost ograničena je na prilično uzak krug obožavatelja sve do 1973. godine, kad potpisuje ugovor sa izdavačkom kućom Island Records. Od tada se redaju svima poznati brojni hitovi. O značaju Boba Marleya za rock'n'roll plastično govore dva podatka. Eric Clapton je sa cover verzijom Marleyeve evergreen stvari I Shot the Sheriff dosegao prvo mjesto američke top-liste, a Bruce Springsteen je svoj prvi važniji nastup imao kao support artist na američkoj turneji Marleya i njegovih Wailersa 1974. godine. marley je, inače, bio pripadnik takozvane rastafarijanske crkve. Ovaj članak niti ima ambiciju niti dovoljno prostora da pobliže osvijetli rastafarijanstvo. Vrijedi, ipak, zarad ilustracije navesti nekoliko pitoresknih trivia pojedinosti: rastafarijanci svoju vjeru smatraju smješom istinskog judaizma i kršćanstva sa drevnim egipatskim vjerovanjima (kult boga Ra). Dolina Nila za njih je kolijevka religije i cjelokupne civilizacije. Haile Selassie svojevrstan je svetac. (Selassie je 21. 4. 1966. bio u posjeti Jamajci. Bob Marley je u to vrijeme bio u Americi, no u pismu Riti je od nje zatražio da ga obavezno pođe vidjeti.) Međutim, vjerovatno najzanimljivija značajka ove vjere (značajka koja bi joj i u Bosni mogla privući pokojeg poklonika) jest izuzetno blagonaklon odnos prema marihuani, koja se smatra svetim sakramentom. Tokom svoje evropske turneje, Marley i Wailersi odigrali su prijateljski nogometni meč sa skupinom francuskih novinara. Zbog povrede na ovoj utakmici Marley je otišao na liječnički pregled. Tom prilikom mu je dijagnosticiran melanom. Suočenje sa kobnom bolešću nije obeshrabrilo Marleya. I u narednim godinama je neumorno svirao i naročito se zalagao za prava obespravljenih. Svirao je po humanitarnim koncertima angažirajući se uz to i na razne druge načine. Ipak, bolest je bila neumoljiva. Godine 1980, prilikom boravka u New Yorku, džogirao je po Central Parku kad se onesvijestio. U bolnici je otkriveno da mu je rak metastazirao na mozak, pluća i jetru. Smrt je bila blizu. Robert Nesta Marley, reggae kralj Bob Marley, umro je naredne godine u Miamiju. Poput Lorda Byrona, umro je kao tridesetšestogodišnjak. Nije smrt u istoj dobi njihova jedina sličnost. I Byron i Marley su bili pravdoljubivi. Obojica su se borili za ponižene zemlje svog vremena: Byron za Grčku, Marley za Jamajku; obojicu su uštogljeni puritanci smatrali razuzdanim divljacima. Byron je pred smrt, pišući pjesmu o svom trideset i šetom rođendanu, možda mislio kako je to njegova pjesma iskupljenja (Redemption Song), dok je Marley, gledajući iz floridske bolnice prema Jamajci, možda pomislio čajldharoldovski: Domovino, laku noć! (My native Land - Good Night!). I na kraju, i Byron i Marley su ispisali hrpe "političkih" pjesama, a postali su besmrtni sa "slučajnim" ljubavnim; Byron, recimo, sa She Walks in Beauty, a Marley sa One Love, prelijepom pjesmom za koju narator Hornbyjevog romana High Fidelity veli kako bi volio da bude svirana na njegovoj sahrani. (Muharem Bazdulj) |
doors |
guns n roses |
STONSI |
Najviše dosljedni inovatorski metal bend kasnih 80-ih i 90-ih osnovan je 1981. u Californiji, SAD. Osnovali su ga Lars Urlich (bubnjevi) i James Alan Hetfield (gitara, vokal). Zajedno su se našli u grupi the Recycler. Snimili su svoj prvi demo No Life 'til no Leather sa Loyd Grandom (gitara) koji je u januaru 1982. zamijenjen sa Dave Mustainom, čiji je odnos sa Hetfieldom i Larsom bio nezadovoljavajući. Jef Warner (gitara) i Ron McGovney (bas) takođe su bili kratko vrijeme u bendu. Pred kraj 1982. Clifford Lee Burton (bas) pridružio se grupi i imao prvi nastup 5. marta. 1983. Mustain je otišao iz grupe da formira Megadeth a zamijenio ga je Kirk Hammett, koji je bio zapažen kad je svirao sa grupom Exodus, a prvi put je svirao s njima 16. aprila 1983. Kombinacija Ulrich, Hetfield, Burton i Hammet izdržala je do nesreće 27. septembra 1986. kad se Metallicin turnejski autobus prevrnuo u Švedskoj, ubivši Cliffa Burtona. James je slomio prst, a Lars i Kirk su dobili lakše ozljede. Tokom te 4 godine bend je stavio thrash metal na svoj prvi album Kill 'em All, čija je naslovnica utvrđivala legendu Bang That Head That Doesn't Bang. To je služilo kao prijedlog za sve nove pravce metala, iako su tvorci brzo otišli sa svog pravca. Na turneju su krenuli sa britanskim bendovima Venom i Raven, dok ih je Music for Nations potpisao za evropsko tržište. 1984. izašao im je drugi album Ride the Lightning koji se nije mnogo razlikovao od prvenca. Taj album je posjedovao i jednu klasiku - From Whom the Bell Tolls. 1986. izašao je njihov treći album Master of Puppets koji je Metallicu snažno progurao naprijed. To je bio njihov prvi album za Electra Records. Taj album je bio napeta, multi izbrušena zbirka pjesama koje su bjesnjele i oplakivale s jednakim uvjerenjem. Nakon smrti Burtona, grupa je odlučila da nastavi. Preostala tri člana dovela su Jason Newsteda koji je svirao za grupu Flotsam And Jetsam. Prvi koncert za bend Newsted odsvirao je 8. novembra 1986. Urlich i Hetfield ostali su praviti pjesme. Prvi album nove postave bio je EP Garage Days Re-Revisited - kolekcija obrada od grupa Budgie, Diamond Head, Kiling Joke i Misfits. Te grupe su također imale utjecaj na Metallicu. 1988. snimljen je novi album ...And Justice for All na kojem je producent bio Mike Clink. Djelo koje su radili dugo i učinkovito, donijelo im je i prvi hit singl One u SAD-u i Velikoj Britaniji, ali druge države nisu prihvatile metal riffove. Metallica je nastavila da piše o velikim temama - pravdi i osvećivanju, ludilu, ratu, religiji.. Upoređen sa albumom Kill 'Em All, koji je izašao skoro deceniju prije, bend je rastao od velike buke do sasvim usavršene harmonije, melodičnosti, i promijenili su svoj tempo i stil. 1991. izlazi album Black album na kojem se nalaze neki najveći hitovi. Jedan od njih je Enter Sandman koji je došao na SAD top 20, i u Velikoj Britaniji na top 10 isto kao i drugi singl Nothing Else Matters. Metallica je krenula na velike turneje i obilazila je razne dodjele nagrada. Više nikako nisu mogli zaslužiti, Metallica je uvukla metal u komercijalu, ono što su prije mogli slušati samo pravi metalci, sada slušaju dečki koji idu u disko, sve zbog Metallice. Do 1996 Metallica je prodala 9 miliona kopija Black albuma. U januaru izlazi novi album Load i zasjeda odmah na prvo mijesto Američke top ljestvice. Album je donio i novi izgled članova benda. Metallica je sada imala kratku kosu i počela je svirati i neke alternativne rock pjesme. Sljedeće godine Reload je upotpunio uspjeh, a bio je sastavljen od pjesama koje nisu snimljene za Load. Na tom albumu je gostovala Marianne Faithfull koja je bila na prvom singlu The Memory Remains. Sljedeći album Garage INC. skupio je razne obrade pjesama, i bio je prvi album od 1991. koji nije bio na prvom mjestu ljestvice - bio je na drugom. Sljedeće godine snimljen je S & M uživo sa simfonijskim orkestrom iz San Franciska, i mnoge je posjetio na takav koncert legendarne rock grupe Deep Purple. U januaru 2001. Jason Newsted odlučio je da napusti Metallicu nakon 15 godina života sa bendom. Tokom proljeća 2001., Metallica je ušla u studijo da snima novi album, iako bez basiste, nadali su se da će biti gotov do početka 2002. ili do proljeća. U junu 2001. James je objavio da ide na liječenje od alkohola i drugih ovisnosti. Snimanje novog albuma bilo je stavljeno na čekanje dok se on oporavi. Kad se on oporavio trebalo je nastaviti snimat album ali bez basiste. U početku je bas snimao producent Bob Rock, ali kasnije su dobili ponudu od Ozzy Ousbornea da im može dati svog basistu. Novi basista je bio Robert Trujilo. Novi album St. Anger izašao je u junu 2003. i zasjeo na prvo mjesto američke top ljestvice. Vidjet ćemo šta će biti dalje.. |
Iako mladi, osnivači su bili već iskusni muzičari. Goran Bregović, kompozitor, gitarista i neprikosnoveni šef Bijelog dugmeta rođen je 22. marta 1950. godine u Sarajevu. U djetinjstvu nije pokazivao posebno zanimanje za svirku, pa je izbačen iz niže muzičke škole kao lijenčina i netalentovan violinista. Stvari su se promijenile kad mu majka kupuje prvu gitaru – počinje naporno vježbati i već u osnovnoj školi osniva prvi sastav. Željko Bebek, rođen 16. decembra 1945. godine u Sarajevu. Pjevao je u grupi Kodeksi, jednom od poznatijih sarajevskih sastava tog vremena. Na jednom je koncertu Bebek zapazio Bregovića i preporučio ga kolegama iz grupe. U ljeto 1969. godine Kodeksi odlaze na tezgu u dubrovački Splendid bar gdje sviraju klasičan ljetni repertoar za turiste. Usput od Talijana Renata Pacifika dobivaju ponudu da sviraju u njegovom klubu u Napulju. Uoči isteka prvog dvomjesečnog ugovora, Bregović prvi put prelazi na solo gitaru. Kao basista angažiran je Zoran Redžić koji je u to vrijeme svirao u sastavu Čičci. Zoran je doveo i kolegu iz grupe, bubnjara Milića Vukašinovića. Kada su se sva četvorica našla na okupu, stvari su krenule u sasvim drugom pravcu. Kodeksi su do tog trenutka sasvim solidno živjeli, svirali su u dva kluba, držali se komercijalnog repertoara i stekli redovnu publiku. Milić Vukašinović ih inficira Led Zeppelinima i Black Sabbathom, pa dvije sedmice po njegovom dolasku, dobivaju otkaz na svim mjestima gdje su svirali. U Napulju jedva preživljavaju, a nakon žestoke svađe s ostatkom grupe Bebek se vraća u Sarajevo. Ostala trojica nastavljaju nastupati kao Mića, Goran i Zoran. Krajem godine po njih dolaze Goranova majka i Zoranov brat Fadil i vraćaju ih kući. Bregović upisuje Filozofski fakultet, a u jesen 1971. godine gitarista Ismet Arnautalić ga poziva da formiraju grupu Jutro u kojoj su se našli i Zoran Redžić, bubnjar Gordan Matrak i pjevač Zlatko Hodnik. U Jutru se Bregović prvi put ogleda kao kompozitor. Iako punih godinu dana nije razgovarao s Bebekom, kada su početkom 1972. godine dobili termine u studiju, ipak poziva starog pjevača. Snimili su Patim, evo deset dana koja se pojavila na B-strani singla grupe Jutro, dok je A-stranu zauzela danas zaboravljena Ostajem tebi. Pjesmu Patim evo deset dana Bregović je kasnije uvrstio na debi album Bijelog dugmeta. Odmah po snimanju singla, Bebek je otišao u vojsku, ali su ostali čekali njegov povratak. Tokom Bebekovog boravka na odsustvu snimili su još četiri pjesme: Kad bi' bio bijelo dugme, U subotu mala, Na vrh brda vrba mrda i Hop-cup od kojih su se prve dvije, početkom 1973. godine pojavile na singlu. Nezadovoljan pravcem kojim se Jutro kreće, Ismet Arnautalić ih je napustio krajem 1972. godine i sa sobom odnio pravo na ime grupe. Oko tog autorstva su se natezali tokom 1973. godine, a tada su grupi pristupili bubnjar Goran Ipe Ivandić, koji je prije toga svirao u sastavu Rok, te klavijaturista Vlado Pravdić koji je stigao iz Indexa. Za novo ime su se odlučili relativno lako. Budući da je u Ljubljani već djelovao sastav pod imenom Jutro, a publika ih je znala po pjesmi Kad bi' bio bijelo dugme, grupa je 1. januara 1974. godine službeno nazvana Bijelo dugme. Nove snimke Top i Ove ću noći naći blues ponudili su upravo osnovanom sarajevskom Diskotonu. Tadašnji muzički urednik Slobodan Vujović ih je odbio uz objašnjenje da su pretrpani i da će morati čekati bar pola godine do objavljivanja singla. Nestrpljivi, istog dana su potpisali petogodišnji ugovor sa Jugotonom, a loša procjena Diskotona predstavlja najveći poslovni kiks u historiji jugoslavenske diskografije. Sljedeći singl s pjesmama Glavni junak jedne knjige i Bila mama Kukunka, bio tata Taranta gotovo istovremeno su te 1974. godine objavili Jugoton i Diskoton jer je Bregović, suprotno uobičajenim pravilima poslovanja, potpisao i s Diskotonom ugovor za singl. Prvi veći nastup imali su na BOOM festivalu u Ljubljani 10. maja 1974. godine kada su predstavljeni kao nove nade. Tog ljeta su svirali u hotelu Croatia u Cavtatu i pripremili materijal za prvi album. Treći singl sa pjesmama Da sam pekar i Selma objavljuju 30. avgusta 1974. godine i on predstavlja prijelomni trenutak njihove karijere. Obje ih pjesme izbacuju u prvi plan i predstavljaju istinski početak onog što će kasnije postati dugmetomanija. Tokom septembra sviraju kao predgrupa Jugoslavenskoj pop selekciji Tihomira Asanovića, a sljedećeg mjeseca ljubljanskom studiju Akademik za dvadesetak dana snimaju debi album Kad bi' bio bijelo dugme koji je objavljen već krajem novembra. U to vrijeme rade sa agilnim zagrebačkim menadžerom Vladimirom Mihaljekom i on im organizira svirku u Sarajevu na oproštajnom koncertu Korni grupe. Petnaest hiljada okupljenih ljudi dočekalo ih je s oduševljenjem. Debitantski album od samog je početka imao odličnu prodaju. Zapakiran u provokativan omot Dragana S. Stefanovića koji će i ubuduće dizajnirati njihove ploče, album je donio seriju dopadljivih pjesama koje je zagrebački novinar Dražen Vrdoljak nazvao pastirski rock. Ipak, pjesma Ne spavaj mala moja muzika dok svira označava početak priča o Bregovićevoj sklonosti plagijatima, budući da je u njoj primjetan utjecaj Berryjeve skladbe Rock n Roll Music. Uoči snimanja druge ploče povukli su se u selo Borike u istočnoj Bosni i počeli pripremati ploču koja je morala potvrditi kako prvi uspjeh nije bio slučajan. Album Šta bi dao da si na mom mjestu sniman je tokom novembra 1975. godine u londonskom Air Recording Studios s engleskim producentom Neilom Harrisonom. Bas gitaru je svirao Željko Bebek, jer je Zoran Redžić uoči snimanja teško povrijedio prst lijeve ruke. Tekst za naslovnu pjesmu napisao je Duško Trifunović, a autor ostalog materijala bio je Bregović. Ogroman je hit bila pjesma Tako ti je, mala moja, kad ljubi Bosanac, a sjajno su prošle i Došao sam da ti kažem da odlazim, Ne gledaj me tako i ne ljubi me više, te naslovna pjesma. Ploča iznimno raskošnog pakiranja prodala se u tiražu većem od 200.000 primjeraka, pa je zbog njih Jugoton izmislio dijamantu ploču, jer su prvi dostigli tako visoke tiraže. U Sarajevu ih je gledalo 15.000 ljudi, a u Beogradu su tri puta prodali dvoranu Pionir što prije njih nikom nije pošlo za rukom. Dugmemanija je uzela pun zamah. Početkom 1976. godine odlaze u Ameriku. Tamo su snimili Ivandićev singl s pjesmama Džambo i Vatra, te Bebekov s pjesmama Milovan i Goodbye, Amerika. U junu članovi grupe odlaze na radnu akciju Kozara 76 što je bio vješt Bregovićev odgovor na sve kritike o prozapadnoj orijentaciji. Početkom jeseni u JNA su otišli Ipe Ivandic i Vlado Pravdić, a na njihova mjesta su regrutirani Milić Vukašinović iz Indexa, dok je prelazak Laze Ristovskog iz grupe Smak odjeknuo kao nogometni transfer. Treći su album opet pripremali u Borikama. Ploča se trebalo zvati Sve se dijeli na dvoje, na tvoje i moje po pjesmi Duška Trifunovića. Bregović nije stigao napraviti muziku, pa je smislio naslov Hoću bar jednom da budem blesav. To nije odgovaralo Jugotonu pa je nađena kompromisna varijanta Eto baš hoću.Tokom 1980. godine novi je val temeljito uzdrmao jugoslavensku rock scenu. Bregovićev je odgovor na omladinsku revoluciju iz garaže bila ploča Doživjeti stotu. Ne samo da u pjesmama Ha ha ha i Tramvaj kreće Bregović prvi put postaje politički angažiran, nego do neprepoznatljivosti mijenja aranžmane starih pjesmama i nastoji da zvuče modernije. Bebek brije svoje čuvene brkove, a čitav bend krati kosu na "propisanu" punk dužinu. Turneja započinje u Sarajevu, a završava u zagrebačkom klubu Kulušić gdje snimaju drugi koncertni album. LP je pod nazivom 5. april '81 štampan u ograničenom tiražu od 20.000 primjeraka.Novi pjevač postao je mladi Sarajlija Mladen Vojičić – Tifa. Dugme je s Tifom provelo ljeto u Rovinju gdje su uvježbavali novi materijal, a album se pojavio u decembru 1984. godine. Nazvan je jednostavno Bijelo dugme, a na omotu je objavljena reprodukcija Kosovke devojke Uroša Predića. Ploča opet predstavlja folku sklonog Bregovića, a gosti su Orkestar narodnih instrumenata RTV Skoplje, Ladarice, ali i Bora Đorđević koji s Bregovićem i Tifom pjeva u Pediculis pubis i koautor je teksta. Laza Ristovski ponovo postaje punopravni član grupe. Bregović postaje ovisan o malim političkim provokacijama, pa snima obradu himne Hej Slaveni. Preradio je i svoju staru pjesmu Šta ću, nano, dragi mi je ljut koju je svojevremeno snimila Bisera Veletanlić. Uz novi tekst i aranžman, pod nazivom Lipe cvatu postala je najveći hit s nove ploče. Izvrstan prijeme kod publike imale su i Padaju zvijezde (koja neobično sliči pjesmi Jump grupe Van Halen), Lažeš, Da te bogdo ne volim i Jer kad ostariš. Publika tokom turneje slabo prihvaća novog pjevača, pa Tifa napušta Dugme i odlazi na odsluženje vojnog roka. Novi pjevač postaje Alen Islamović koji je u međuvremenu napustio Divlje jagode, razočaran njihovim neuspjesima u Engleskoj. Nova ploča trebala je biti najprovokativnija u diskografiji grupe, ali ne samo zbog naslova Pljuni i zapjevaj moja Jugoslavijo. U intervjuu Petru Popoviću 1994. godine Bregović govori o tome kako je zamislio ovu ploču.Početkom 1989. godine Bijelo dugme polazi na dvomjesečnu turneju, ali poslije koncerta u Derventi, Alen Islamović mučen bolovima u bubrezima napušta grupu i odlazi kući u Bihać. Turneja se naglo prekida, otkazuju se koncerti u Kini i Sovjetskom Savezu, a Bregović odlazi u Pariz. Niko tada nije pomislio da će do slijedećeg koncerta najpopularnije grupe bivše Jugoslavije proći čak šesnaest godina. Željko Bebek po izbijanju rata seli u Zagreb i nastavlja karijeru, Zoran Redžić odlazi u Finsku, a Mladen Vojičić - Tifa tek 1995. napušta Sarajevo i odlazi u Njemačku. Ipe Ivandić je po izbijanju rata seli u Beograd gdje je tragično nastradao 1994. godine |
Kurt Cobain, pjevač grupe Nirvana i pjesnik grungea, molio je klince da »dođu onakvi kakvi jesu«. Prljavi, mokri, iznošeni, i nostalgični za boljim danima. Kao takav, grunge je bio životni stil koji je predstavljao suprotnost potrošnji i mantri »novac je sve« dekadentnih 80-ih. Generacija X, kako su mediji prozvali grungere, odbacila je blistavo i novo, preferirajući sve ono što je »second hand«. Osim svojih osjećaja koji su bili novi, sirovi i agresivni. Američki grad Seattle bio je neslužbena grunge meka ranih 90-ih godina. Hladan, kišoviti svijet kafića beznadnih pjesnika koji su svoju tjeskobu izražavali putem žestokog zvuka gitara. Screaming Trees, Soundgarden, Candlebox, Pearl Jam, Alice in Chains. i naravno Nirvana. Post-apokaliptična odjeća Kurt Cobainova masna kosa, iznošena odjeća i doza agresije postali su novi idol legiji klinaca zasićenih Nintendo igricama, klincima koji su patili u svijetu razvoda brakova, otuđenja i poljuljanog samopoštovanja.Ta post-baby boom generacija odgajana je, ne uz usađivanje moralnih vrijednosti i ideala, nego uz gotovu hranu, TV i masovno potrošačko društvo. Grungerski look koji je značio prljavo ili otrcano, bio je rezultat nebrige za visoku modu. Odjeća je bila post- apokaliptična, kratki rukavi preko dugih, kratke hlače preko dugih, odjeća koja je nabacivana jedna preko druge u slojevima, pritom ne vodeći se za tim da se stilovi, boje ili modeli slažu. Ako već nisu nosili flanelskukošulju, grungeri su je imali obavezno zavezanu oko struka. Obuća je bila tumplasta, velika, poput gojzerica. Kosa je bila neoprana, neošišana i raspuštena, neodržavana. Postojao je neki ponos u tome što su bili neprivilegirani, a ako su slučajno rođeni privilegirani, grungeri su se mogli bar »furati« na to da nisu, uz pomoć odjeće, dakako. Pristalice grungea podržavali su svoje omiljene bendove noseći prevelike koncertne majice svojih idola. Bilješke koje su objavljene u knjizi »Journals« pokazuju da je lider Nirvane imao ubojiti smisao za humor i veliku dozu ironije. Prema vlastitim riječima Cobain je požalio što je koristio heroin kako bi si olakšao bolove u trbuhu. Također je stalno govorio da će se ubiti. Dio Cobainovih bilješki je objavio časopis »Newsweek«, a obožavatelji karizmatičnog Cobaina, njegove grupe Nirvana i cjelokupne grunge scene, moći će doznati što je o tom periodu mislio Cobain u knjizi »Journals«, koja sadrži pisma i dnevničke bilješke koje je pjevač vodio od '80-ih do 1994. godine kada se u dobi od 27 godina ustrijelio u svom domu u Seattleu. Ukratko, bilješke otkrivaju čovjeka kojeg su mučile ovisnost o drogi i bolest.Iako je grupa Nirvana pomogla staviti grunge zvuk Seattlea na glazbenu kartu svijeta, Cobain nije volio da ga trpaju u isti koš sa ostalim grunge bendovima. Naročito mu je odbojan bio bliski band iz Seattlea, Pearl Jam, kojeg su ponekad kritizirali da ima podjednak zvuk kao i Nirvana. Anti-rock zvijezda Iako u nekim svojim bilješkama navodi da se više neće drogirati i da stvarno suosjeća sa svima koji misle poput njega kako mogu rabiti heroin kao lijek jer to ne funkcionira, nije se mogao prestati drogirati. Nekoliko mjeseci prije smrti, zapisao je: »Sjećam se da mi je netko rekao da ako probaš heroin, navući ćeš se. Naravno, nasmijao sam se tomu i odbacio tu misao, ali sada znam da je to istina«. Kurt Cobain možda je i bio buntovnik, ali iz vlastitog se dnevnika vidi da mu posao oko benda i nije bio tako nevažan kako je sve to prikazivao. Puno je vremena provodio planirajući glazbene spotove, izjave za tisak, albume i sve ostalo vezano uz rad grupe.Iako se cijelo vrijeme predstavljao fanovima kao anti-rock zvijezda, kojem ide na živce odobravanje svijeta za ono što radi, Nirvana se smjestila na vrh rock 'n' roll svijeta ranih 1990-ih. A grunge scena je predstavljala anti-stil u svakom pogledu, sve dok mediji nisu uzeli stvar u svoje ruke. Dizajnerski grunge definitivno je sve ono što je grunge mrzio i pokušavao izbjeći, ali nije uspio. Tako su slavna dizajnerska imena poput Calvin Kleina i Donne Karan poslali modele na sjajnu pistu u flanelu i martensicama, prevelikim džemperima čiji su rukavi padali preko prstiju i masne kose. Utjelovljenje grunge izgleda na modnoj pisti bila je manekenka Kate Moss. Visoka moda se uplela već i ranije tamo gdje joj nije bilo mjesto. U sedamdesetima, preuzela je punk, još jedan anti-modni stil povezan s glazbenim pokretom i pretvorila ga u visoku modu. Kada govorimo o grunge sceni, govorimo o svojevrsnoj fuziji dvije različite skulpture - hipi pokreta iz '60-ih godina i njihovih reakcionarnijih potomaka iz '70 ih, punkera. Grunge je kombinirao povratak prirodi i slobodno ponašanje s agresijom punkmakera. Kao bljesak ta dva, uvjetno rečeno, ekstrema, grunge je nastojao prodrijeti do ljudi koji ga razumiju. Grunge grupe nisu željele slavu, samo su željele izraziti što osjećaju. Nirvanin lider Kurt Cobain i lider Pearl Jama Eddie Vedder postali su glasnogovornici te generacije X, donoseći smisao zbunjenoj djeci srednjeg sloja. Grunge glazba im je poručivala da je život puno više od automobila i dizajnerskih logoa. Grungeri su se vratili stvarima koje su doista imale smisla - sebi samima. Njihovi su roditelji radili dva posla, žrtvovali svoje vrijeme i pažnju utrci za materijalnim, ali grunge je bio tu, predstavljajući generaciju X, koja je trebala reći roditeljima da to ne ide tako. Željeli su ljubav, ne igračke, a s obzirom da je nisu dobili, nisu htjeli nastaviti stopama svojih otuđenih roditelja. Nasilna smrt Grunge priča ili grunge fenomen započeo je s grupom Nirvana koja je prva dobila oznaku grunge. U jesen 1991. godine njihov drugi album »Nevermind« je objavljen i skočio na prvo mjesto top lista. Pažnja medija se fokusirala na Seattle. Svi dobri bendovi iz Seattlea, poput Pearl Jam i Soundgarden, strpani su pod istu oznaku - grunge. Glazbeni je business prepoznao šansu za zaradom i počeo eksploatirati Seattle scenu. MTV je prikazivao glazbene brojeve glavnih grunge bendova iznova i iznova i čak producirao nekoliko glazbenih časopisa i emisija koje su se bavile novim fenomenom nazvanim grunge. Sva ta pažnja privukla je mnogo bendova iz okolnih područja u Seattle. Svatko tko bi tamo došao, čini se postao je uspješan. Tinejdžeri su obožavali taj novi zvuk, kupovali su sve što je zvučalo tako, a toliko je mnogo bendova kopiralo glazbu Pearl Jama i Nirvane. Kada je o Nirvani riječ, upravo je ona bila najviše u pažnji medija, a Nirvana je imala mnogo materijala kojim se moglo hraniti novinare željne senzacija. Posebno su zanimljive bile priče koje su se ispredale oko Kurt Cobaina i njegove supruge Courtney Love. Njihova je privatnost secirana do u najsitnijih detalja u potrazi za novim naslovnicama žute štampe. U isto je vrijeme Kurt Cobain imenovan »glasnogovornikom generacije X« i slavljen kao velika rock zvijezda i tekstopisac. Nažalost, sve to bili su posljednji đavli na lijesu Kurta Cobaina. Jednostavno nije mogao trpjeti svu tu strku oko sebe i to je vjerojatno bio jedan od razloga njegova samoubojstva. Cobainovo je tijelo pronađeno 8. travnja 1994. godine. Ustrijelio se u glavu. Kraj fenomena grunge došao je jednako neočekivano kao i ova nasilna smrt. Pritisak se prebacio na Pearl Jam i Soundgarden, ali oni su na sve načine pokušavali pobjeći od grunge imagea. I tako su nakon smrti Nirvaninog lidera, mediji sagradili mit oko njega i njegove grupe i to je, činilo se, bila vrlo dobra strategija. Sve što je bilo povezano s Nirvanom, bez obzira kako ili zašto, prodavalo se. Mješavina punka, heavy metala i rocka Nakon nekog vremena, prašina se slegla i rečeno je da je grunge mrtav. Činjenica da se na spomen grungea, odmah pomisli na Nirvanu, ne znači, međutim, da je to ujedno bila i najbolja grunge grupa. Pearl Jam su prodali puno više albuma, Soundgarden je postojao mnogo duže, ali Kurt Cobain i Nirvana, najbolje mete masovnih medija su umrle i tako je umro i grunge. Recimo, Eddie Vedder je mnogo imuniji na napade medija. On jednostavno ne daje intervjue i njegov bend ne radi video spotove. Pearl Jam se trudi biti što nekomercijalniji. Tako, grunge fenomen nije trajao duže od tri godine. Na neki način nikada nije ni završio, ali je promijenio svoj smisao. Riječ grunge danas je ništa više od opisa za glazbeni stil koji je mješavina punka, heavy metala i rocka. Neki ljudi kažu da je grunge mrtav. Te riječi također su bile na majici Kurt Cobaina. Pa evo kratke teorije o tome s Internet stranice nazvane Grunge Kingdom (Kraljevstvo Grungea): Grunge glazba nije mrtva, samo je promijenila ime. Primjerice, u '80-ima, Nirvana je prozvana punk rock bendom, a kasnije je nazvana grunge bendom. Ljudi će danas reći da je »alternativa«. Da bi se neki bend nazvao grunge bend postoji jedno veliko pravilo - bend mora biti iz Seattlea i svirati punk/hardcore glazbu. I još nešto, takozvana punk rock glazba ne može egzistirati u Americi. To je jednostavno glazba koja dolazi iz Engleske i postoji samo tamo. U Americi, ista je stvar s grungeom, ostali su samo alternative. Činjenica je ipak da su mnogi od današnjih grunge bendova postojali mnogo prije no što je itko izgovorio riječ grunge. Sada se njihova glazba zove punkrock, nezavisna ili alternativna.” |
Grupu The Doors, jednu od najutjecajnijih i najkontroverznijih rock grupa 60-ih, osnovali su 1965. u Los Angelesu dva studenta, Jim Morrison (vokal) i Ray Manzarek (klavijature), a kasnije su im se pridružili bubnjar John Densmore i gitarist Robby Krieger. Grupi se nikada nije priključio basist, tako da su njihovim zvukom dominirale Manzarekove električne klavijature te karakterističan Morrisonov dubok glas. Glazba The Doorsa se u početku temeljila na rock&bluesu, iako je tekstopisac Ray Manzarek bio iskusan jazz-rocker što je uvelike pridonijelo osobitosti zvuka benda. Grupa je potpisala ugovor s Elektra Recordsom 1966. i izdala prvi album, "The Doors", koji je uključivao i veliki hit "Light My Fire", izdan 1967. Pjesma se odmah plasirala na sam vrh top-lista i postala njihov najveći hit, a kasnije je doživjela i velik broj obrada.Kao i "Light My Fire", cijeli debi album je postao ogroman hit i (p)ostao jedna od najuzbudljivijih ploča psihodelične ere. Miješajući blues s klasikom, istočnim zvukovima i popom, bend je stvorio jedinstven i prepoznatljiv zvuk. Svojim bogatim i hladnim glasom te jedinstvenim, sumornim poetskim vizijama, Morrison je istraživao dubine najmračnijih i najtajanstvenijih aspekata psihodeličnog iskustva. Godine 1967. izlazi i njihov drugi album "Strange Days", na kojem su dva velika hita: "People Are Strange" i "Love Me Two Times". Samo godinu dana kasnije izlazi album "Waiting For The Sun", s kojeg su takoder potekla dva velika hita: "The Unknown Solider" i njihov drugi američki broj jedan - "Hello I Love You".Po mnogima, veliko razočaranje grupe The Doors predstavljao je njihov album iz 1969. godine, "The Soft Parade", s kojeg je, kao jedini hit, potekla pjesma "Touch Me". Optužena za preveliku dozu rock undergrounda na albumu, grupa je uzvratila s poslijednja dva velika albuma snimljena s Morrisonom, za koje su inspiraciju potražili u čistom bluesu. Početkom 1971. snimljen je album "L.A. Woman", ujedno i zadnji na kojem je pjevao Jim Morrison. Od samoga početka Morrison je predstavljao centar benda, pokazavši se kao vrlo nestabilna osoba tijekom svoje kratke karijere. 1969, Morrison je uhićen zbog skidanja na koncertu u Miamiju, a taj je incident skoro uzrokovao raspad benda. Grupu The Doors cijelo je vrijeme pratio niz skandala koji su se javljali kao posljedica buntovničkog ponašanja članova i ništa manje buntovničke glazbe. Njihova je glazba oduvijek bila pokušaj odupiranja postojećim pravilima, zbog čega ju je vrlo dobro prihvaćala mlada generacija. Morrisonova skidanja na pozornici, kao i optužbe za bogohuljenje, razlozi su zbog kojih je postao neka vrsta heroja svoje generacije, ali i zbog kojih je često bio optuživan i zatvaran.Sredinom 1970. godine Morrison se povlači u Pariz s namjerom da piše pjesme, a godinu dana nakon toga umire, navodno od srčanog udara. Dosta vremena nakon njegove smrti smatralo se da je Morrison, zapravo, izrežirao svoju smrt kako bi izbjegao odlazak u zatvor u Americi. Jim Morrison je uskoro postao kultna ličnost te je i nakon smrti privlačio veliku pozornost medija. Albumi grupe The Doors i dalje se prodaju tijekom 80-ih, ali popularnost veću čak i od one za života Morrisona postižu 1991. godine, kada je Oliver Stone snimio film "The Doors", s Val Kilmerom u glavnoj ulozi. Čak i danas, više od 30 godina nakon Morrisonove smrti, grupa The Doors i dalje prodaje zapanjujuće velik broj materijala i smatra se jednom od najvećih legendi rock glazbe. |
Kurt Donald Cobain rođen je 20. veljače 1967. u Hoquaimu, savezna država Washington. Roditelji mu se razvode 1976. Krista Novoselica je upoznao 1986. i s njim osnivao grupu Nirvana. Prvi album "Bleach" su snimili 1989. za neovisnu tvrtku SubPop, a 1991. za Geffen su snimili drugi album "Nevermind" koji ih je dovodila na vrh popularnosti. Kurt se 1992. oženio s Courtney Love, ali nakon albuma "Incesticide" i "In Utero" ga nalaze mrtvog pored ispaljene sačmarice u njegovu domu u Seattleu 8. travnja 1994. Kremiran je i njegov je pepeo rasut po rijeci Wishkah. |
Branimir Johnny Štulić, lider grupe, rođen je u Skopju, u Makedoniji, zemlji gdje ''vječno sunce sja'', 1953. godine. On je zarana primoran na česte promjene prebivališta zbog prirode očeva posla (časnik), te ključne godine odrastanja i afirmacije provodi u Zagrebu, gdje je upisao Filozofski fakultet ali ''samo da bi zadovoljio starce''. Već se tada gotovo fanatički odlučuje baviti glazbom. Važno je reći da su na njega najviše utjecali ''Beatlesi'', ali prvenstveno radi ideje benda. Isto tako bio je lud za sevdahom što se očitovalo u prvoj fazi njegova glazbena rada kada je osnovao ''Balkan Sevdah Band''. Svirali su gotovo sve od njegovih vlastitih pjesama, narodnjaka, pa do ''The Beatles''. Pod utjecajem novog vala (''new wawe''), vremenom se bend sve više okreće rocku i kroz njega prolazi mnogo različitih glazbenika. Nakon što su postali poznatiji rock'n'roll sastav, mijenjaju ime u ''Azra'' (djevica), po istoimenoj poemi Heinricha Heinea, 1977. godine.1977./78. grupa nastupa u postavi Štulić - Stublić - Pelajić - Novoselić - Juričić, ali se ubrzo ostatak grupe odvaja od Štulića i formira novi sastav - ''Film''. Nakon toga Štulić postaje članom ''Parnog valjka'', ali ni ta suradnja nije dugo potrajala. Vrativši se ''Azri'' Štula kao bubnjara uzima Borisa Lajnera tada člana ''Haustora'', ali ne uspijevajući naći adekvatnog basistu, za prvi interview, da bi izgledali kao trio - slikali su se s psom! Prvi singl snimaju 1979. godine s Huseinom Hasanefendićem - Husom kao producentom, koji je ujedno svirao gitaru. Još su im pomogli i Zlatko Mikšić - Fuma, Mladen Juričić i Relja. Na tom singlu su izašle pjesme ''Balkan'' i ''A šta da radim'' koje su potakle i prve pozitivne kritike. Ubrzo nakon toga im se pridružio i basista Mišo Hrnjak. Na ljeto iste godine grupa svira po trgovima, na moru kaleći se u direktnim kontaktima sa slučajnom ili namjernom publikom. Debi album ''Azra'' snimaju 1980. godine pod producentskom palicom veterana Drage Mlinarca. Taj album se smatra jednim od najjačih debija u ''našoj'' rock-glazbi, te im osigurava vodeće mjesto na domaćoj rock-sceni. Štulićevi tekstovi su usmjereni na mogućnost komunikacije i njezinu nužnost (''Uradi nešto'', ''Vrijeme odluke''), odnosno ljubavne tematike (''Gracija'', ''Tople usne žene''), ali sa posebnim, sebi svojstvenim izričajem. 1981. godine kao uvod za novi album Azra objavljuje singl ''Lijepe žene prolaze kroz grad'', kojeg također producira Hus i svira gitaru u maniri britanske blues-scene. Nedugo zatim izdaju novi dupli album ''Sunčana strana ulice'', sa raznovrsnijim temama. Prvi put Johnny ubacuje i komentare političke naravi (''Užas je moja furka'', ''Kurvini sinovi''). U ljubavnim pjesmama (''Između nas'', ''Ne reci mi dvaput'', ''Gospodar samoće'', ''Sunčana strana ulice'') uvodi i puhačke instrumente u izvedbi Sedak-Benčića, Vlahovića, Santre i Juričića. Na albumu su značajne i pjesme u kojima Johnny obrađuje svoju urbanu paranoju (''Odlazak u noć'', ''Kad Miki kaže da se boji''), te one u kojima obrađuje problem individualne zapostavljenosti (''Pametni i knjiški ljudi'', ''Pit - i to je Amerika''). Producent albuma je Branimir Štulić što će kasnije uostalom i redovito činiti. Iste godine grupa održava sedam koncerata za trostruki živi album ''Ravno do dna''. Osim starih pjesama tu je i mnoštvo novih ostvarenja (''Ravno do dna'', ''Nedeljni komentar'', ''Ostavi me nasamo'', ''Sjaj u kosi'', ''Plavo - smeđe''). Ovaj album po neposrednosti i energiji glazbe pruža pravu sliku Azre. 1982. godine izdaje se i drugi dupli album ''Filigranski pločnici'' te treći singl, u kojima Štulić od izravne energične emotvnosti prelazi prema prikazu unutrašnjeg emotivnog stanja, ali s određenom distancom. Album sadrži političke (''Tko to tamo pjeva'', ''68.'', ''Pavel'', ''Gorki okus''), ljubavne (''Kao ti i ja'', ''Volim te kad pričaš''), te pjesme u kojima se Štulić okomljuje na standardne društvene norme (''Put za Katmandu'', ''E pa što'', ''Sloboda''). Na albumu veliki značaj imaju puhački instrumenti u izvedbi Miroslava Sedaka-Benčića. 1983. godine grupu napušta Mišo Hrnjak, basista koji odlazi u Jehovine svjedoke, te sljedeće dvije godine Štulić i Lajner sami snimaju albume u Njemačkoj. To su ''Kad fazani lete'' i ''Krivo srastanje'' u kojima Johnny ulazi u dubine ljudskih misli i pobuda (''Kao i jučer'', ''Duboko u tebi'', ''Flash''), ili se buni protiv prevladavajućeg načina mišljenja (''3N'', ''Mon ami'', ''No comment'', ''Kad fazani lete''), ili donosi zvuk teških, punih rock-gitara (''Anđeli'', ''Štićenik'', ''Nemir i strast''). Na albumu se prvi put pojavljuje i obrada jedne narodne pjesme - ''Klinček stoji pod oblokom''. Zatim odlazi u Nizozemsku gdje stvara nove pjesme te stare prevodi na engleski jezik, s ciljem izdavanja u Nizozemskoj. To mu ne polazi za rukom, te izdaje album kod nas pod nazivom ''It aint like in the movies at all''. 1987. s Lajnerom, Juricom Pađenom i Stephenom Kippom, kojeg je doveo iz Nizozemske, snima novi album ''Između krajnosti'' koji sadrži uglavnom obrade pjesama (''Zadovoljština'' - ''Satisfaction''- ''Rolling Stones'', ''Adio mare''- Vlaho Paljetak) te neke njegove nove uratke (''Izlazak iz kome'', ''Vaše veličanstvo''). 1988. snima četverostruki mega-album ''Zadovoljština'', s luksuznom opremom i istom postavom. Mnoštvo starih stvari te mnoštvo obrada stranih autora značajke su tog albuma. Nakon toga Štulić snima solističke albume: ''Balkanska rapsodija'' (''Teško ovo život''), ''Balegari ne vjeruju sreći'' (''Voljela me nije nijedna'', ''Men se dušo od tebe ne rastaje'', ''Usne vrele višnje'' - obrada ''Lilly Of The West'' iz repertoara apsolutne legende i veterana, genijalnog Boba Dylana) u kojima miješa makedonski folklor, engleski jezik i domaću pop-povijest. 1990. grupa nakon koncerta na Hvaru i formalno prestaje postojati. Devedesetih godina Štulić izdaje dva albuma ''Sevdah za Paulu Horvat'' i ''Anali'', koji su kvalitetno daleko ispod njegovog ranijeg opusa. No Štulićeva glavna preokupacija jest prijevod Homerove ''Ilijade'' koji je i dovršio 1995. godine pod nazivom ''Božanska Ilijada''. 1997. godine Štulić izdaje album ''Blase'' kojime se, prema kritici, vraća standardima ranijeg rada. Štulićeve pjesme su objavljene u knjigama ''Filigranski pločnici'' i ''Big bang'', njegovi lirski pokušaji ''Anonymus Epigramus'', kao dodatak ''Zadovoljštini'', a koncerti na video - kazetama ''Zadovoljština'' i ''Klinček stoji pod oblokom''. Branimir Johnny Štulić jedna je od najkontroverznijh ličnosti u hrvatskom rocku uopće. Njegove pjesme još otpočetka su imale dvojaki učinak na publiku. Jedni su ismijavali njegovo umijeće sviranja gitrare, način pjevanja, nerazumljive tekstove dalekih metafora koji su ''intelektualno buncanje i isprazno politiziranje po svaku cijenu''. Drugi su bili poraženi neposrednošću muzike, energije i poetike, čovjeka koji je uhvaćene djeliće gradskoga očaja ponovo povezivao u stvaran svijet svojih pjesama dajući ga u širokom registru tonova, od straha i bijesa do delikatne ljubavi. Genijalac ili sebični egocentrik? Čitajući njegove interviewe vidimo da doista ispada da je ovo posljednje ("Možda će zvučati egoistično, ali Azra je uvek bila posebna. Rekoh ti, nemoj mene pitati o tim stvarima."), npr. za druge bendove govori da su imali po par dobrih stvari, ali on ih je kaže imao šezdeset. Pa znam da zvuči egoistično, ali Johnny (sjetimo se samo grafita: ''Johnny je bog'' i ''Johnny vrati se, Jajo nas jebe''), živuća legenda, definitivno ima razloga za takvo ponašanje - iz njegova eksplozivnog nezaustavljivog stvaranja nastale su neke od najboljih, po mom osobnom skromnom mišljenju, pjesama i albuma uopće. |
The Beatles. Ime grupe koja ne postoji već više od tri desetljeća. Da li uistinu ne postoje? U svakom CD-shopu naći ćemo njihove albume, u svakoj knjižari naći ćemo brdo knjiga koje govore o njima, na Internetu postoji oko 40000 stranica posvećenih ovoj grupi. Da li je onda opravdano reći da The Beatles ne postoje? Naravno da ne. I nakon toliko godina oni zauzimaju vrh piramide pop i rock glazbe. Naravno, kako godine prolaze javljaju se novi žanrovi muzike, nova lica i nove norme u svijetu glazbe, ali samo će ignoranti i ljudi bez sluha reći da su The Beatles precijenjeni, zastarjeli ili nebitni. A da nisu nebitni mlađim generacijama govori i činjenica da je njihov kompilacijski album '1' objavljen 2000. godine prodan u 23 milijuna primjeraka samo u prva dva mjeseca. I upravo je taj album naveo mnoge tinejdžere da počnu ozbiljnije shvaćati taj nevjerojatni bend i da shvate njihovo značenje za ono što danas zovemo popularna i zabavna glazba. Krenimo redom. Tko su The Beatles. Sve počinje još 1957.godine u Liverpoolu kad tinejdžer John Lennon osniva svoju grupu Quarrymen. Glazbeni žanr koji izvode redovito je rani rock 'n' roll a uzori su im Elvis, Buddy Holly, Chuck Berry, Little Richard i Carl Perkins. Sredinom iste godine pridružuje im se Paul McCartney te nešto kasnije i George Harrison, Paulov prijatelj. Bend će konstantno mijenjati postavu sve dok u njemu krajem 50-tih godina neće biti samo John, Paul i George. Johnov prijatelj Stuart Sutcliffe pridružuje im se 1960.godine i mijenjaju ime u The Beatles. I dok je Stuart preuzeo bas gitaru stalnog bubnjara nisu imali sve dok im se u kolovozu 1960.godine nije pridružio Pete Best. Čim je Pete zauzeo svoje mjesto bend je otišao u Hamburg gdje su uspjeli ugovoriti nastupe za slijedećih nekoliko mjeseci. Vrativši se krajem iste godine u Liverpool bend je odjednom postao glavna atrakcija. Tijekom 1961. godine nastupaju na mnogim koncertima u Liverpoolu i okolici a posebno u legendarnom klubu Cavern. Ponovno nastupaju u Hamburgu a te iste godine bend napušta Stuart Sutcliffe koji se želio posvetiti školovanju (Stuart će umrijeti u travnju 1962.godine od izljeva krvi u mozak). Sredinom 1961.godine Beatlesi snimaju svoju prvu ploču kao prateći band Tonyju Sheridanu, britanskom pjevaču koji je nastupao u Hamburgu. Vrativši se ponovo u Liverpool bend je na krilima svoje lokalne popularnosti privukao pažnju Briana Epsteina, vlasnika jednog od dućana sa vinilkama. Uskoro im je postao menadžer i organizirao im je audiciju kod izdavačke kuće Decca na samu Novu Godinu 1962. No, odbijeni su uz riječi: «Gospodine Epstein, grupe sa gitarama izlaze iz mode». Epstein ipak nije gubio nadu da će im naći izdavačku kuću i njegova se upornost isplatila. Prihvatio ih je George Martin, producent u kući Parlophone. U kolovozu 1962. godine Pete Best biva izbačen iz grupe jer George Martin nije bio zadovoljan njegovim bubnjanjem i šansu dobiva Ringo Starr. U rujnu iste godine snimaju svoj prvi singl «Love me do / P.S. I love you». Obje pjesme bile su potpisane sa Lennon-McCartney. Ovaj prvi singl prošao je prilično nezapaženo u Britaniji. Tek sa singlom «Please please me / Ask me why» koja je izdana u siječnju 1963.godine Beatlesi će dospjeti na vrh top lista. U ožujku te godine izdaju i svoj prvi album nazvan 'Please please me' koji također dolazi na prvo mjesto top liste te ostaje tamo punih 30 tjedana (rekord koji nije oboren ni do danas). Ubrzo slijede singlovi «From me to you / Thank you girl» i «She loves you / I'll get you» koje ih učvršćuju na položaju najpopularnije grupe u Britaniji. Postaju fenomen kakav do tada nije viđen u showbiznisu. Svaki singl prodan je u preko milijun primjeraka. Na svom drugom albumu With The Beatles izdanom u studenom 1963.godine pokazuju nevjerojatan napredak kao kompozitori i tekstopisci. Melodije su sve inovativnije, a vokalne izvedbe savršene. Singl «I want to hold your hand / This boy» izdana također u studenom dovela ih je na prvo mjesto top lista u SAD-u. Pojavljivanje na «The Ed Sullivan Show» u veljači 1964.godine Beatlemaniju iz Britanije seli u Ameriku. Nakon povratka u Britaniju snimaju svoj prvi film A hard day's night kojeg slijedi istoimeni album sa 13 pjesama od kojih su svih 13 potpisane sa Lennon-McCartney. Usporedbe radi, debitantski album Rolling Stonesa iz iste godine ima samo jednu pjesmu sa potpisom Jagger-Richards. Godine 1964. i 1965. bile su ispunjene mnogim koncertima širom svijeta ali i sa dva albuma koji ovog puta nisu dobili pohvalne kritike iako su kao i singlovi osvojili sva prva mjesta na top listama. Bili su to albumi Beatles For Sale iz prosinca 1964. godine i Help (koji je pratio istoimeni film, njihov drugi po redu) iz kolovoza 1965.godine. Kao odgovor na ove kritike Beatlesi u prosincu 1965.godine izdaju svoje prvo remek-djelo: album Rubber Soul, jedan iz čarobnih 5 albuma (Rubber Soul, Revolver, Sgt.Pepper's Lonely Hearts Club Band, The Beatles, Abbey Road) koje će izdati u narednih nekoliko godina. Na tom albumu Beatlesi zvuče ozbiljnije, odraslije, uvode nove instrumente kao što su fuzz bas i indijski instrument sitar. George Martin je rekao: «Do Rubber Soula Beatlesi su snimali albume samo kao kolekciju pjesama, od sada svaki album bit će zaseban umjetnički entitet». Album Revolver iz kolovoza 1966. pokazao je što su Beatlesi u mogućnosti postići kada se posvete samo studijskom radu (tog kolovoza održali su svoj posljednji koncert). Revolver je bio prvi album koji se može smatrati umjetničkim djelom (na njemu se nalazi pjesma «Tomorrow Never Knows» koja je bila daleko ispred svog vremena i može se reći da je bila prototip techna). Sa albumima Rubber Soul, Revolver i Sgt.Pepper's Lonely Hearts Club Band koji je izašao u lipnju 1967. godine rock glazba promijenjena je nepovratno i uzdignuta na nivo umjetnosti. Sgt.Pepper je najpoznatiji i najutjecajniji album u povijesti. Moderna muzika kakvu danas poznajemo, može svoje postojanje zahvaliti tom albumu. U kolovozu 1967. godine umire njihov menadžer Brian Epstein i ostavlja Beatlese da se sami brinu o svojoj sudbini. Ubrzo je postalo evidentno da je njegova smrt bila početak kraja Beatlesa. Ubrzo snimaju i svoj treći film Magical Mystery Tour koji je dočekan na nož od kritičara i publike ali zato je istoimeni album doživio uspjeh kao vrhunac psihodelije (pjesma «I Am The Walrus je tipičan predstavnik psihodelije u muzici Beatlesa u razdoblju 1966/1967). U veljači 1968. odlaze u Indiju na zasluženi odmor. Vrativši se iz Indije imali su tridesetak napisanih pjesama i bilo je jasno da ako ih žele sve odjednom snimiti da će to biti dupli album. I bio je. U studenom izlazi dvostruki album jednostavno nazvan The Beatles sa potpuno bijelim omotom te je zato dobio nick-name 'White Album'. Bijeli Album pokazao je da su Beatlesi odlučili napustiti psihodeliju koja je vladala na nekoliko prethodnih albuma i vratiti se osnovnim rock instrumentima. Što se žanra glazbe tiče vrlo je teško ovaj album staviti pod zajednički nazivnik. To je vjerojatno najraznovrsniji album ikada snimljen. No na njemu je također evidentno da Beatlesi više ne djeluju kao band već više kao pjevač-kompozitor i prateći band. U siječnju 1969. godine počinju rad na albumu 'Let It Be' ali tenzije u studiju su već tolike da je George Harrison napustio grupu. Ipak, vratio se i održali su na kraju koncert na krovu njihove izdavačke kuće Apple koju su pokrenuli godinu dana ranije. Taj 30. siječanj 1969. ostat će zapamćen kao posljednji javni nastup grupe The Beatles. Generalno nezadovoljni sa rezultatima snimljenog albuma Let It Be je ostao po strani i nije bio objavljen sve do svibnja 1970. godine u doba kad grupa više nije postojala. Rezultat tog nezadovoljstva bila je i odluka da se snimi jedan bolji album. Bio je to Abbey Road objavljen u rujnu 1969. godine. Ispostavilo se da je to bio najbolji album koji je grupa ikad izdala, labuđi pjev i jedan od najkvalitetnije produciranih albuma u povijesti. Ali bio je posljednji. Četiri vrlo snažne individue nisu više mogle ostati u tako jednom malom prostoru kao što su bili Beatlesi. Jednostavno ih je gušilo i razišli su se sa namjerom da svatko ostvari samostalnu karijeru. To su i uspjeli, ali ipak nitko nije postigao takav uspjeh i takvu kvalitetu kao kad su bili zajedno. Sve nade da će se band ipak ponovno okupiti umrle su 8. prosinca 1980. godine kada je u New Yorku ubijen John Lennon. Ipak, 1995. i 1996. godine preostali članovi benda sa njihovim producentom Georgeom Martinom izdali su šesterostruki album Anthology na kojem se nalaze neobjavljene snimke iz studija, alternativne verzije nekih pjesama i zapisi sa Live-nastupa. Također se tu nalaze i dvije pjesme Johna Lennona («Free As A Bird» i «Real Love») koje su bile u demo verziji a Paul, George i Ringo su nadosnimili svoje instrumente i činilo se kao da je to novi singl Beatlesa! Ipak, Beatlesa više nema. Teško je za povjerovat da će ikada više postojati band sličan njima. Ovaj band zaslužuje da bude na vrhu glazbene piramide. U samo šest godina postigli su tako mnogo. Iako dvojice članova više nema (George Harrison je preminuo od raka pluća 29.11.2001. godine) čini nam se da najveća glazbena romanca 20. stoljeća još nije završena. The Beatles. Njihovo ime živi vječno. John Lennon-gitara, vokal Paul McCartney-bas gitara, vokal George Harrison-gitara, vokal Ringo Starr-bubnjevi |
Divlja rika snažnih akorda AC/DC-a postala je jedan od najutjecajnijih hard rock zvukova sedamdesetih godina. S obzirom na Bon Scottovo l egendarno drapanje glasnica, grupa je tijekom sljedeća dva desetljeća stekla bezbrojne fanove. AC/DC osnovao je 1973. u Australiji gitarist Malcom Young nakon raspada svog prijašnjeg benda "The Velvet Underground". S Agnusom, svojim mlađim bratom, kao gitaristom, bend je nastupao uglavnom po l okalnim klubovima. Budući da je Agnus tada imao samo 15 godina, sestra im je predložila da on nastupa u svojoj školskoj uniformi, a upravo je to kasnije postalo njihov zaštitni znak. U toj fazi bend je izdao single "Can I Sit Next to You" bivšim članom Easybeats-a Harryem Vandom i najstarijim bratom Georgeom Yungom kao producentom. Sljedeće se godine bend preselio u Melbourne gdje su im se pridružili bubnjar Phil Rudd i Mark Evans. Nakon što je tadašnji pjevač Dave Evans odbio javno nastupati, novi je vokalist postao dotadašnji vozač benda Bon Scott, koji je prije toga bio bubnjar australskih pop skupina "Fraternity" i "The Valentines". No, Scott je imao problema sa zakonom, naime optužen je za nekoliko manjih kaznenih djela i odbijen od strane australske vojske zbog "društvene neprilagođenosti", pa je tako na neki način učvrstio image AC/DC-a kao skupine neukroćenih i brutalnih dečki. Tijekom svoje karijere često su poticali nasilje i okrutnost začinjene vragolastim smislom za humor. Grupa je izdala dva albuma : "High Voltage" i "TNT", 1974. i 1975. u Australiji. Materijal s oba albuma izišao je 1976. pod zajedničkim nazivom "High Voltage" i tu počinje njihov plasman na tržište USA-a i UK-a te promotivne turneje u obje zemlje. Već krajem iste godine plasiran je i novi album pod nazivom "Dirty Deeds Done Dirt Cheap". Ubrzo je iz grupe otišao i dotadašnji basist na čije je mjesto došao Cliff Williams. U jesen 1977. pušten je u prodaju i album "Let There Be Rock", njihov prvi pravi proboj na američko tržište. Izlaskom sljedećeg albuma "Powerage" 1978., broj njihovih obožavatelja još se više povećao zahvaljujući brojnim dinamičnim live nastupima, no veliki prodor na svjetsku glazbenu scenu ostvarili su tek sljedeće godine kada se "Highway To Hell" uspeo do 17. mjesta na američke i 8. mjesta britanske ljestvice, čime je ujedno postao i prvi album AC/DC-a prodan u milijunskoj nakladi. Kao što to obično biva, nakon velikog uspjeha dolazi tragedija - 1980 godine Bon Scotta je umro od trovanja alkoholom. Scottovo je mjesto zauzeo Brian Johnson, a već sljedećeg mjeseca grupa je snimila "Back in Black" koji je postao njihov najprofitabilniji album prodan u više od deset milijuna primjeraka samo u SAD-u. Narednih nekoliko godina, bili su jedna od najvažnijih rock grupa na svijetu, posebice s hitom "For Those About to Rock We Salute You" koji je zauzeo vodeća mjesta svih ljestvica u SAD-u. 1982. Rudd napušta bend, no ubrzo ga zamjenjuje Simon Wright. Nakon "Flick of the Switch", iz 1983., bend je imao nekoliko godina glazbene stagnacije, sve do 1990. kada su objavili album "The Razor`s Edge" ˝koji je pratio hit "Thunderstruck". Iako više nisu bili u punoj snazi kao 70-ih i ranih 80 -ih, još su 90-ih zadržali status izvođača koji privlače najveći broj posjetitelja na internacionalnim koncertima. Na jesen 1995. izdan je i njihov 16. album "Ballbraker" s Rickom rubinom kao producentom. Upravo je taj album dobio neke od najboljih kritika upućenih AC/DC-ovcima tijekom čitave karijere. Nezaustavljivi AC/DC izdao je svoj zadnji album 2000. pod nazivom "Stiff Upper Lip". |
Ista je čast ukazana rock-bendu Lynyrd Skynyrd i pokojnom džezeru Milesu Davisu te članovima grupe Sex Pistols, koji su s indignacijom odbili sudjelovati u događaju, izvrijeđavši prethodno organizatore u pismu objavljenom na svojim internetskim stranicama. Suprotno njima, članovi grupe Black Sabbath zahvalili su svojim obožavateljima diljem svijeta za čast koju su im ukazali. "Nadamo se da će naš ulazak u Hall of Fame pridonijeti vrednovanju hard rocka i heavy metala te da će te vrste glazbe u povijesti rocka dobiti mjesto koje im pripada", kazao je član grupe Bill Ward. Ozzy Osbourne, koji je prije bio vrlo kritičan prema instituciji Hall of Famea, ovaj se put zahvalio svojoj supruzi Sharon koja je također prisustvovala svečanosti. Posthumnu nagradu za Milesa Davisa primio je glazbenik Herbie Hancock, nazvavši ga "čovjekom magičnosti i mistike". |
|
Angie, angie, when will those clouds all disappear? Angie, angie, where will it lead us from here? With no loving in our souls and no money in our coats You can’t say we’re satisfied But angie, angie, you can’t say we never tried Angie, you’re beautiful, but ain’t it time we said good-bye? Angie, I still love you, remember all those nights we cried? All the dreams we held so close seemed to all go up in smoke Let me whisper in your ear: Angie, angie, where will it lead us from here? Oh, angie, don’t you weep, all your kisses still taste sweet I hate that sadness in your eyes But angie, angie, ain’t it time we said good-bye? With no loving in our souls and no money in our coats You can’t say we’re satisfied But angie, I still love you, baby Ev’rywhere I look I see your eyes There ain’t a woman that comes close to you Come on baby, dry your eyes But angie, angie, ain’t it good to be alive? Angie, angie, they can’t say we never tried |
ROCK WILL NEVER DIE |
Rape me Rape me my friend Rape me Rape me again I’m not the only one (x4) Hate me Do it and do it again Waste me Rape me my friend I’m not the only one (x4) My favorite inside source I’ll kiss your open sores Appreciate your concern You’ll always stink and burn Rape me Rape me my friend Rape me Rape me again I’m not the only one (x4) Rape me! (x9) |
nirvana_1 |
stonsi |
nirvana |
Charles R. Cross upustio se polovicom devedesetih u iscrpno istraživanje Kurtovog života, doslovno od njegovog rođenja pa sve do smrti; knjigu je napisao na osnovu četiristotinjak intervjua, koje je obavio u razdoblju od pet godina, te crpeći informacije (ali i inspiraciju) iz Kurtovih intimnih dnevnika, s posebnim dopuštenjem Courtney Love, s kojom je Kurt bio u braku od 1992. do tragične smrti. Upravo odlomci iz tih dnevnika predstavljaju necenzuriranu tragediju američke rock zvijezde, što predstavlja svojevrstan paradoks modernog rock-idolopoklonstva, jer Cobain nikako nije htio postati rock ikona, nego ostati buntovni punker, koji svojom neurednom pojavom, politički nekorektnim stavovima i izazivanjem konzervativnih vrijednosti dokazuje svima da ga nije briga što drugi misle. Razgovorima s Cobainovom najužom obitelji, svjedočenjima njegovih prijatelja iz srednje škole i podrobnim opisima njegovih mladenačkih problema knjiga "Kosa anđela" uspješno objašnjava kako se generiralo Kurtovo snažno nezadovoljstvo, koje je obilježilo i njegov život i njegovu karijeru kao glazbenika i umjetnika. Fanovi Nirvane pronaći će izuzetno zanimljive, detaljne opise priprema za koncerte i zbivanja oko velikih glazbenih događaja, kao što su to bili MTV Music Awards 1992. ili nezaboravni nastup Nirvane na MTV Unpluggedu, a svaki, pa i najzahtjevniji čitatelj, bit će uvučen u koloplet najnevjerojatnijih situacija, koje su formirale Kurtovu osobnost i njegov glazbeni izričaj, a koje su malo poznate, inače Cobainu vrlo naklonjenoj, domaćoj publici. Knjiga "Kosa anđela" je u Americi doživjela izuzetan uspjeh, koji ju je izdigao iznad desetaka drugih naslova o Cobainu, njegovoj smrti, životu, braku s Courtney Love i Nirvani, upravo zbog sveobuhvatnosti te biografije, koja ne dijeli aktere priče - čiju glavnu riječ vode Cobainove psihičke tegobe, autodestrukcija, ovisnosti i insajderski problemi u diskografskoj industriji - na dobre i zle te prave ili krive, a zapanjuje svojim realističnim prikazom života jedne superzvijezde iz žablje perspektive (stihovi jedne Cobainove pjesme eksplictno govore: "I'm a stain"). |
Talk to me softly There is something in your eyes Don't hang your head in sorrow And please don't cry I know how you feel inside I've I've been there before Somethin is changin' inside you And don't you know Don't you cry tonight I still love you baby Don't you cry tonight Don't you cry tonight There's a heaven above you baby And don't you cry tonight Give me a whisper And give me a sign Give me a kiss before you tell me goodbye Don't you take it so hard now And please don't take it so bad I'll still be thinkin' of you And the times we had...baby And don't you cry tonight Don't you cry tonight Don't you cry tonight There's a heaven above you baby And don't you cry tonight And please remember that I never lied And please remember how I felt inside now honey You gotta make it your own way But you'll be alright now sugar You'll feel better tomorrow Come the morning light now baby And don't you cry tonight And don't you cry tonight And don't you cry tonight There's a heaven above you baby And don't you cry Don't you ever cry Don't you cry tonight Baby maybe someday Don't you cry Don't you ever cry Don't you cry Tonight |
Kak sam već i rekla ja sam Karolina i iz zagorja sam.Živim u velikoj kući sa mamom,tatom,sestrom(kroz vikend i pod praznicima),dedom,bakom i kućnim ljubimcem DEA.Idem u 7,a razred koji je the best.Mrzim školu,prolazim sa 4 ili 5.Imam rasku koja i nije baš za pohvalit se al kaj se može.Najbolji predmet mi je TZK i Informatika.Imam jako puno frendova a to su:PETRA,ANAMARIJA,IVA,ALICA,SIMONA,NIKOLINA,KRISTINA,LUKA,VIKTOR,PATRICK,ŠTEF,ANJA i da sad danje ne nabrajam(nemojte se vi ostali ljutiti)Obažam slušati MUZIKU,BITI NA RAČUNALU,IGRATI RUKOMET,DRUŽITI SE,JESTI,PITI itd.... To vam je za sad to neda mi se fakat više pisati!!!pozzzz kasnije ću vam objaviti slikice |
< | svibanj, 2006 | |||||
P | U | S | Č | P | S | N |
1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 |
8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 |
15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 |
22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 |
29 | 30 | 31 |
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv